(368 riječi) Čini se da vječni sukob očeva i djece nikad nije konačno riješen. Svaka protivnička strana ima puno pristaša, a svaki navijač ima svoje argumente u korist svoje strane. U pravilu, generacija očeva izgleda uvjerljivije u sporu, jer donosi zaključke na temelju dugogodišnjeg iskustva. Međutim, postoje situacije kada roditelji moraju učiti od djece. Navest ću primjere iz literature.
Jedan od klasičnih primjera sučeljavanja starog i novog možemo pronaći u predstavi A.S. Griboedova "Jao od pamet." Predstava je temeljito prožeta društvenim motivima borbe između progresivnih i regresivnih elemenata Ruskog carstva. S jedne strane vidimo kremu moskovskog društva. Podmićivači, intrigeri, karijeristi, neznani vojnici, stariji ljudi, neustrašive starice, zaručeni muževi i grozni oportunisti čine takozvano društvo Famusa. Suprotstavlja im se mladi plemić Aleksandar Chatsky, koji se drži najprogresivnijih stavova, negirajući karijerizam, nepotizam i druge vulgarnosti svijeta. Kao rezultat izravnog sukoba ova dva svijeta, Chatsky tehnički gubi i napušta Moskvu u frustriranim osjećajima. Međutim, istodobno je pisac pokazao da se "stari" svijet postupno približava svome kraju. Kroz sliku Chatskyja, Griboedov je izrazio svoje stajalište o tome što bi trebala biti pristojna osoba i izrazio nadu da će jednog dana „očevi“ ili postati vrijedni „svoje“ djece ili će im ustupiti mjesto.
Još jedan primjer možemo vidjeti u djelu engleskog dramatičara Williama Shakespearea. Njegova tragedija "Romeo i Julija" govori nam o neprijateljstvu između dva klana grada Verone. Glave obitelji Montecchi i Capulet toliko se mrze da se oko njih ne vidi ništa. Žestoka borba donosi patnju i njihovim najmilijima i svim nepozvanim stanovnicima grada. Mnogi dobri ljudi umiru zbog sitnog neprijateljstva, uključujući kćer Capulet Juliet i sina Montecca Romea. Mladi su se iskreno zaljubili jedni u druge, ali vanjske okolnosti i zli kamen doveli su do toga da su počinili samoubojstvo. Srčani slomljeni očevi obitelji konačno shvaćaju besmislenost neprijateljstva i uspostavljaju mir u gradu. Shakespeare je pokazao kako su Romeo i Julija svojom tužnom sudbinom predavali neprocjenjivu lekciju ne samo roditeljima, već i cijelom svijetu.
Dakle, iz ovih primjera možemo zaključiti: roditelji bi uvijek trebali slušati djecu, jer mladi lakše prihvaćaju progresivne ideje i znaju više da oni samo dobivaju snagu, ali imaju veliki potencijal. Čak i najiskusniji ljudi ne bi se trebali prestati razvijati, što znači da trebaju stalno učiti od djece.